Red i Nered

☽ autor: Iolar ☾

(iz knjiga: „Paganizam u teoriji i praksi I. – Doktrina paganizma”)

“…stavljanje sebe u središte svega jest i etički imperativ. Čovjek ne može sagledavati stvari iz pozicije drugoga nego samo iz vlastite pozicije koja je u središtu svega; na čemu se, primjerice, zasniva i tumačenje horoskopa u astrologiji. S vremenom će spoznati ideju jedinstva ishodišne točke (sebe) i cijele te kugle (svemira). No prije toga mora spoznati temeljno (!) načelo na kojem počivaju svi prirodni procesi. Čovjek je stjecao znanje o svijetu s pomoću brojnih prirodnih suprotnosti, poput lijevo ÷ desno, gore ÷ dolje, naprijed ÷ natrag, dobro ÷ loše, toplo ÷ hladno, veliko ÷ malo itd. Usložnjavanjem tih binarnih opozicija čovjek postaje svjestan i slijeda vremena, pa dobiva još jednu opreku: prije ÷ poslije. Naime, ako se stalno bude kretao prema gore, u jednom će trenutku morati poći prema dolje. Ako je trenutačno radostan, u jednom će trenutku doći i do tuge. Ako mu je hladno, ni to neće vječno trajati… kad-tad će mu postati toplije. Dakle, sve u prirodi kruži. U jednom trenutku nešto je ovakvo, a u nekom drugom postat će onakvo i to ne možemo (i ne trebamo) izbjeći. Možemo samo odabrati kako ćemo se postaviti prema tomu. Nakon kiše dolazi sunce i obratno. Nakon što istekne jedan dan, doći će noć, a potom i novi dan i nova noć. Nakon isteka godine, započet će nova… Sve vremenske i kalendarske jedinice neprestano se izmjenjuju (od nanosekundi do velikih eona koje spominju gotovo sve stare kulture). Ako bismo tijek prikazali pravcem pa, primjerice, početak godine označili točkom A, a njezin kraj točkom B, zorno ćemo si predočiti linearno vrijeme (u ovom slučaju jednu godinu). No, ako bismo si taj pravac predočili kružnicom, tako da spojimo točke A i B u jednu točku koja je istodobno kraj stare i početak nove godine, postat ćemo svjesni i kružnog (cikličnog) protjecanja vremena. Jedan od simboličnih prikaza cikličnog vremena svakako je uroboros (οὐροβόρος „žderač repa”), zmija iz grčke mitologije koja sama sebi jede rep i tako se vrti u krug. (Ovdje ćemo nastaviti tematizirati kružno kretanje vremena, iako ćemo u sljedećem poglavlju vidjeti da se to neprestano kruženje uočava i u drugim prirodnim procesima). Nadalje, čovjek uviđa i pravilnost kruženja vremena. Dan, mjesec, godišnje doba ili godina načelno uvijek traju jednako (zanemarimo sad fluktuacije i naše metode računanja vremena). Tu pravilnost možemo općenito nazvati naprosto – red. No, priča ide dalje. Tijek se očituje u svim pojavama i predmetima. U početku je nešto stvoreno, potom to nešto traje, a na koncu je uništeno. Tu dolazimo do prvog koncepta svetosti i trinarne strukture (primjerice u hinduizmu bog Brahmā stvara, Višṇu održava, a Śiva uništava). Prvi put čovjek postaje svjestan dvaju kozmičkih načela (koja su u samoj svojoj osnovi tek dva pola istog procesa): stvaranja (konstrukcije) i uništenja (destrukcije); što nema veze s konceptima „dobra” i „zla”. U filozofijskoj se literaturi ta dva načela najčešće nazivaju grčkim pojmovima: kozmos (κόσμος „red, pravilo”) i kaos (χάος „bezdan, provalija”). Kozmos je red, proces stvaranja i pravilnog rasta; a kaos je nered, proces rastakanja i samo uništenje. Ta su dva načela u stalnoj izmjeni i, uvjetno rečeno, sukobu (pravilnije bi bilo reći – dinamizmu)…”

Facebook Comments