(delovi iz teksta koji je objavjen u Veštičjoj Reviji broj 5 – autor: Deniver Vukelić, prof. )

Verbalna magija, kao zaseban dio magijske prakse koji se koristi uporabom izgovorene ili pisane riječi, najčešće je tajni, skriveni dio usmene ili pisane magijske tradicije u svakoj ljudskoj kulturi pa tako i u hrvatskoj … Magijski je govor sakralan, odnosno koristi se u druge svrhe od profanog govora uobičajenog u svakodnevnom životu (Malinowski 1935: 213). Te dvije vrste govora često se razlikuju i po izboru riječi, gramatici, stilu ili uporabi specifičnih fraza, formula ili oblika, poput primjerice molitvi, pjesama, blagoslova ili napjeva. Čvrsta i zatvorena struktura tih magijskih formula (poput basmi, manjih ili dužih molitvi, zaklinjanja, kletvi i brojnih drugih) može se promatrati i kao da je riječ o magijskim tekstovnim strukturama vezanima uz određene obredne činove, a čija pravilna uporaba ima i određenu materijalnu moć. Latentna pjesnička funkcija jezika poput uporabe stiha i rime služi i kao mistično sredstvo kojim se nastoji postići praktičan učinak (Marks 2007: 27). S jedne strane možemo dijelove magijskog teksta promatrati kao formule, dakle relativno čvrsto zadane strukture, a s druge se strane mogu nuditi i njihove moguće interpretacije i razumijevanje kao usmeno-književnih oblika kojima su moć i praktični učinak sadržani već u njihovu izričaju, u riječima samima (Marks 2007: 27).

Magijski govor radi svoje sakralnosti često koristi stare oblike riječi jezika koji se rabi ili pak strane jezike kako bi se dodala mističnost ili invocirala čistoća „starog” jezika, te su se stoga često u europskoj magijskoj praksi koristili i još se koriste hebrejski, latinski i grčki jezik uz arhaične oblike narodnih jezika na kojima se inače izvršava magijski čin (Tambiah, 1968: 182). Dodavanje pak mističnosti, nerazumljivosti ili složenosti magijskom govoru kao sakralnom daje na dodatnoj ekskluzivnosti i diferencijaciji od svjetovnog, svakodnevnog govora, elitizirajuću tako uporabu magijskog verbuma samo za onu manju skupinu koja „ima pravo” na njegovu uporabu – magijske praktikante (iscjelitelje, vračeve, vještice, šamane, žrečeve i dr.) … Magija i magijski govor su u tome poput religije, vjerovani u svom totalitetu, ili se vjeruje u njih ili ne (Mauss, 2005: 113). Magijska je moć zato i sadržana u samim riječima, one su te koje imaju izvršnu snagu. A ona se pak ostvaruje samo ako se te riječi i potvrde kao čin. Izvan izvedbi koje formulu čine performativnom, takav je tip iskaza ipak tek prazna formula (Marks 2007: 31) … Oni koji posjeduju znanje, imaju moć nad drugima upravo zbog tog znanja. Nedostatak znanja posebnih magijskih riječi potrebnih za magijski čin, čini čitav ritual nedjelotvornim (Passalis 2011: 7-9). Usmena čaranja često su bliska narodnim pjesmama, zagonetkama i dječjim pjesmicama, ali i jezikolomkama, epskoj usmenoj književnosti i mitovima i stoga ih se može gledati kao dio narodnog književnog stvaralaštva jer u narodu i nastaju. No bitna razlika od ostalih oblika nalazi se, kao što smo je već spomenuto u komunikacijskom i izvedbenom kontekstu njihova prijenosa i izvedbe, kao i u zabranima koji ih prate. Kako su govorni magijski činovi često izvođeni šaptom ili tihim recitiranjem, a upravo stoga kako bi magijski tekst ostao skriven ili nerazumljiv drugima, tako je magijski praktikant ustvari jedini koji je u poziciji potvrditi njihovu točnu lingvističku realizaciju kad su oni izvođeni po prvi put …

Tekstovi crkvene tradicije i kanona, poput Evanđelja ili drugih tekstova Starog i Novog zavjeta, kao što su molitve, blagoslovi, egzorcizmi, himne, psalmi i slično, često su se znali upravo i koristiti kao dijelovi usmenih magijskih činova. Smatra se da takvi tekstovi, bili samostalno ili kao umetci u druge, veće tekstove, imaju moć zaštite od negativnog utjecaja, te su se često koristili i pri izradi amuleta različitih vrsta (Passalis 2011: 19), dakle i u kombinaciji s ostalim magijskim sustavima. Neka magijski usmeni činovi završavaju s „Amen” ili „Amen. Amen. Amen” što je unutar kršćanstva široko prepoznata riječ potvrde, molbe, nade i zaklinjanja u ostvarenje koja znači „Neka bude tako”…

 

Facebook Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Post comment