(Odlomak iz Veštičje Revije broj 9. koji je napisala Martina Savić)

Kad sam bila dijete, vozeći se automobilom s ocem, od Zagreba prema Gorskom Kotaru djedu i baki, svaki puta bi me prošli trnci kada bih ugledala Klek. Otac mi je pričao da je to zapravo usnuli Kraljević Marko: vrh planine doista je podsjećao na čovječju glavu, ostatak planinskog masiva na trup, a noge uspavanog gorostasa zapravo su dvije hridi Klečica. Uslijed političkih previranja na ovim prostorima,  legenda o Kleku zaprima novo-staru konotaciju povezanu sa staroslavenskim božanstvima, a Kraljević Marko polako pada u zaborav. Johann Weichard Valvasor, povjesničar i putopisac, još u 17. stoljeću zapisuje narodne legende i predaje, pa tako nailazi na jednu koja govori o nastanku Kleka, a ide otprilike ovako:

„Davno, kada su na zemlji živjeli bogovi i divovi, nastala je svađa među njima. Bogovi su sebično svu hranu  i piće zadržavali za sebe i divove ostavljali da gladuju. Divu Kleku to je dojadilo, pobunio se i zaratio s bogom Volosom koji ga je, da bi ga kaznio što se usudio pobuniti, svojim čarobnim mačem okamenio. Prije nego ga je pretvorio u gorostasnu planinu, Klek je obećao da će se jednoga dana probuditi i osvetiti.”

A tko budi Klek?

Valvasor je također zabilježio narodno vjerovanje da se za vrijeme olujnih noći na samom vrhu Kleka, u ponoć, skupljaju vještice, vile planinkinje i vilenjaci iz cijeloga svijeta, a njihovo kolo i vrisak dopiru do samog grada Ogulina. Legenda kaže da „kada oko Kleka sijevaju munje i praskaju gromovi, to vještice pozivaju na sijelo na njegovom vrhu.“

Zapisao je:  „vještice, vile i vilenjaci pokušavaju probuditi okamenjenog boga Kleka koji je kažnjen jer se vrzmao oko žene boga Peruna, pa ga je ovaj počeo goniti. Klek je bježao, ali se nakon nekog vremena umorio i posustao, da bi ga uhvatio na mjestu današnje planine. Strijelom ga je pogodio u nogu, a Klek se, od umora bola i straha, okamenio. Od krvi iz njegovih žila nastao je Klečki potok koji još uvijek teče podno planine“…  No da priča o Kleku i njegovim vješticama ne bi ostala  samo na razini narodne legende, pobrinuli su se ljudi puno krvoločniji od vještica: o toj nadalekoj ozloglašenosti Kleka izvijestio je sam Valvasor u svojim putopisima objavljenim 1649. godine. Neke od žena osuđenih da su klečke coprnice skončale su život na lomači.

Mnogi mitovi koje pak Strohal bilježi kao pučku predaju, zapravo su iskazi žena optuženih da su vještice, kao i svjedoka te sudaca na stvarnim suđenjima u sjeverozapadnoj Hrvatskoj tijekom 17. i 18. stoljeća. Klek je na tim suđenjima u vještičjim priznanjima često navođen kao mjesto njihovih sastanaka i to ne samo u procesima protiv žena iz Ogulina i okolice, već i u procesima protiv Zagrepčanki  koje su, uzgred rečeno, mučene i spaljivane na Tuškancu.

Grof i hrvatski ban Herman II Celjski  ostao je zapamćen u povijesti ne samo po legendi o uzidavanju Veronike Desiničke u zidine dvorca Tabor u Hrvatskom Zagorju kako bi spriječio ljubav s njegovim sinom. No, to nije jedino po čemu je grof Celjski poznat; po kazivanju prof. Denivera Vukelića u radu pod nazivom Svjetovna suđenja i progoni zbog čarobnjaštva i hereze te progoni vještica u Zagrebu i okolici tijekom ranog novog vijeka, Herman Celjski je prvi je koji je još „1432. godine iskoristio svoje bansko pravo da uputi suce, magistrate i plemiće u zakonsku proceduru kako bi se riješio problem vještica“ Progoni i istrebljenja žena, ali i muškaraca, pod optužbom da su vještice/vještci u zapadnoj Europi eskaliraju  u 17. stoljeću. U Hrvatskoj pak sustavni progoni započinju 1698. godine.

Inkvizitorima tog vremena sumnjive su bile i travarke i sve one žene koje su se bavile liječenjem i iscjeljivanjem. Stavljalo im se na teret štošta, od toga da su sklopile ugovor s vragom i općile s njim, da su uništavale poljske urode, zavodile tuđe muževe i sl. Meta su bile samosvjesne žene koje su odbijale slijediti zacrtana pravila i kanone nametnute od strane Crkve i plemstva.

U Muzeju grada Zagreba  opisani su slučajevi ispitivanja vještica koje su u tome kraju saslušavali. Žene su u mukama priznavale da su „letjele na Klek i tamo plesale“.

Općem ludilu, jer kako nazvati ovo mračno doba u kojem su nastradale tolike žene i svi drugačije misleći, stao je sredinom 18. stoljeća na kraj prosvjetiteljski um jedne moćne žene  – carica Marija Terezija, češka i ugarsko-hrvatska kraljica i austrijska nadvojvotkinja, donijela je zakonske odredbe kojima je napokon zaštitila žene. Treba napomenuti da je to ujedno i prva i jedina žena koja je vladala Habsburškom monarhijom …

I upravo zato –  živjele vještice, letjele nam veselo oko Kleka još stotinu godina!

 

Facebook Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Post comment