( deo teksta, koji je za Veštičju Reviju broj 4. koji je napisala  Sonja Miličević Vukelić, prof. )

     Jedan od korijena koji možemo prepoznati u početcima stvaranja ideje, koja je kasnije dovela do organiziranog sustava, nalazi se u klimi visokog društva Europe XVIII. i XIX. stoljeća, posebno ako obratimo pozornost na postanak i razvoj naučene ceremonijalne magije. Naime, između XVII. i XIX. stoljeća bilježi se brz rast broja tajnih društava. Vjerojatno najbitnije za razvoj suvremenog vještičarstva jest osnivanje Slobodnog zidarstva u Škotskoj, koje se prvotno proširilo Engleskom i kontinentalnom Europom. Osnova je bila intelektualna i praktična, a u daljnjem razvoju i ezoterična, pogotovo nakon što je sve više znanja o antičkom svijetu i njegovim misterijima otkrivano. Svo prikupljeno znanje o mističnom i njemu pripadajućoj praksi nazvano je jednostavno Vještina. Pristupnici su se primali kroz stupnjevite inicijacijske protokole, da bi se do XVIII. st. u Britaniji to fiksiralo na tri stupnja. Inicijacijska forma uključivala je vezivanje, stavljanje pokrova na oči, prislanjanje bodeža/mača na grudi i njegovo uklanjanje kod pravilnog odgovora incijanta. Ponekad je incijant bio gol do pasa, ponekad potpuno gol i nakon inicijacije oblačen u bijelo, tijekom rituala obraćalo bi se stranama svijeta i njima pripadajućim elementima i elementarnim bićima, davala bi se zakletva o tajnosti. Oltar bi bio u centru prostorije s predmetima koji su smatrani svetima, a nakon svakog prijedloga ili akcije uobičajeno je bilo reći So Mote It Be (prev. Neka bude tako). Jedni od naprominentinijih simbola bili su pentagram, trokut, krug i heksagram. Prostor rada bio je posvećen kukuruzom, uljem, soli i vinom. Nazivi, radnje i simboli se već u ovom korijenu mogu prepoznati i povezati sa suvremenim vještičarstvom.

Tu treba spomenuti i Teozofski pokret inspiriran Helenom Petrovnom Blavatsky, osnovan 1875. u New Yorku i koji se brzo proširio onodobnom Europom. Njihova temeljna filozofija bila je da iza svake velike svjetske religije zapravo postoji jedno mistično božansko biće bezvremenske mudrosti. Ovaj pokret je zaslužan za upoznavanje Zapada s mističnom literaturom Istoka, uključujući možda i najbitniji segment – pojmom reinkarnacije. Kao protuteža njihovom naglasku na istočnjački misticizam, Britanska teozofska grana formirala je 1884. godine Hermetički red – orijentiran na drevni europski i bliskoistočni misticizam. Spojem filozofije Teozofa, Rozenkrojcera (njem. Rosenkreuzer, filozofski ezoteričmo mistično društvo koje je, prema legendi, osnovao Christian Rosenkreuz, utjecali su na pojavu i osnivanje masonskih loža i teozofskih društava) i Hermetičkog reda, nastao je 1888. Hermetički Red Zlatne Zore. U tom redu nije bilo restrikcija na pripadnost vjerskom uvjerenju, spolu, masonima i bavili su se razrađenim sistemom ritualne magije.

Ovaj red i sustav koji su njegovi stvoritelji (Mathers i Westcott) oformili, najjednostavnije rečeno spojem masonskih simbola i prakse ritualne magije, ključno je utjecao na magijske prakse ezoternih društava Zapada. Oruđe je postalo „elementno“: kalež – simbol vode, petokraka zvijezda – zemlja, bodež – zrak, štap – vatra, mač – simbol uma. Radnje ritualne magije uključivale su i pročišćavanje prostora i samog maga, te invokaciju četiri Stražara na četiri strane svijeta (unošenje enohijanske magije Johna Deea). Miješanje egipatskih božanstava s npr. hebrejskim i katoličkim anđeoskim bićima, za njih nije stvaralo problem, jer, kao što je već spomenuto, teozofska filozofija (koju su njegovali) imala je stav da iza svih vjerskih sustava zapravo počiva jedno božansko biće/energija. Mag nije samo pozivao prisustvo božanske energije prilikom rituala, već ju je pozivao unutar sebe, spajajući se s božanstvom u božanskoj energiji. Red Zlatne Zore se fragmentirao na brojne grupe početkom XX. st., zbog različitih pogleda na fokus, a jedan od fokusa bio je paganske prirode.

     Drugi korijen možemo povući iz razvoja moderne antropologije i etnologije. Druga polovica XIX. stoljeća obilježena je prikupljanjem brojnih  podataka na temu prakticiranja folklorne magije, te običaja, obreda, rituala i prežitaka usmenih predaja. Ubrzo, to postaje interesantno znanstveno područje.

Naime, razvojem znanstvenih disciplina poput geologije, paleontologije, te usvajanjem teorije evolucije i napretkom moderne antropologije, intelektualni Viktorijanski racionalizam došao je do ideje da ako su se ljudski umovi razvijali paralelno, no njihov nivo je ovisio o obrazovanju i društvenoj klasi u kojoj su odrastali, onda bi prema toj logici običaji nekog primitivnog naroda i običaji seljaka u zabačenim mjestima ruralnog podneblja naprednijih zemalja trebali zapravo biti slični. Takvi ruralni ljudi viktorijancima su bili gotovo poput živih fosila.

Međutim, skupljanje sve brojnijih etnološko – antropoloških podataka trebalo je bolje sistematizirati i pravilnije interpretirati. Među prvim značajnijim osobama koje su pridonijele toj sistematizaciji bio je njemački povjesničar i jezikoslovac Wilhelm Mannhardt. On je razvio znanstveni pristup terenskom proučavanju običaja, mitologije i sveukupnog folklora. Njegovo oblikovanje strukture i metodike prikupljanja i obrade terenskog materijala, te komparativni pristup istome, pomogla su usmjeriti  sistematizaciju istraživanja i oblikovati znanstveni pristup obradi podataka.

Nadalje, tu moramo spomenuti i Sir Jamesa G. Frazera, škotskog antropologa koji je u svojoj knjizi Zlatna grana (prvi put objavljena 1890.) kroz studiju o drevnim kultovima, ritualima i mitovima dao do tada najdetaljniji pregled povezanosti mita i obreda. Unatoč mnogim drugim značajnim djelima, upravo je ova knjiga utjecala i na književnost od kraja XIX. do početnih desetljeća XX. st., poput radova T. S. Eliota, D. H. Lawrencea, W. B. Yeatsa. Frazer je, zajedno s Claudeom Lévi-Straussom i Franzom Boasom, prozvan Ocem suvremene antropologije.

 

Facebook Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Post comment