( deo iz teksta, koji smo objavili u Veštičjoj Reviji broj 18 – autor: S.Župić )

Lako se čovjek priuči zemlji: tad nestaje asfalta, koji je kao tamnički zid između nas i nje. I svi drugi oklopi, žice, zidovi, koji nam priječe da dođemo do nje padaju. Kad joj se doista približimo, opažamo kako ona radi i stvara, pokazuje djela, draška sva naša čutila. Za svako čutilo stvara ona jedan svijet u velikom i u malom. Miriše zemlja noću, ali i ljubica u travi. I koliko još mirisa sprema zemlja na svim stranama za nas. A u gradu: sad prejaki tvornički miris na nekom kaputu, sad miris automobila, sad podruma i dvorišta. Ljudi u dimu kavane i ne zamišljaju kako drukčije i bogatije čovjeka prima zemlja nego grad. U gradu je čovjek otkinuta grana postavljena u malo vode. Još neko vrijeme živi i cvijeta, pa umire. Izumiru obitelji koji sele iz sela u grad.  Ali zemlja je kao dijete, dijete Svemira. I to se otkriva u prirodi, a ne vidi u gradu. Kakve sve igre svjetlosti  u sutonu, kako zvijezde stvaraju zemlju diademe i vijence  od svetlosti i dragulja u kosi.

Zar se ne čini da je sav Svemir baš radi te svoje miljenice stvoren; njoj služi, nju krasi, njen je okvir i stan. Kad gledamo samo slikarske ljepote, koje se pred nama otvaraju (da ne govorimo o stvaranju korisnoga ) postaje nam jasno da čovjek od tog stvaralaštva može samo učiti, a nikada ga ne dostići. I kako je to umjetnički, da ona svoje ljepote odmah razgrađuje, da bi iz drugih elemenata gradila nove.

Svemir je paleta i platno, od njega boje svjetla i sjene. Zar nas taj doživljaj ne približava pitanja o Bogu, zar ne vidimo bolje situaciju čovjeka, sitnog bića u Svemiru, koje ipak pomišlja da je sav Svemir stvoren njemu na zabavu i službu. A za nas je put do velikih istina: sastaviti najmanje sa najvećim, naročito danas, kad je razjedinjenje došlo do vrhunca. Eno seljaka koji cio život provodi sa prirodom. Neizmjerno je bogatiji nego radnik i građanin, koji ju je ostavio! Bogatuni kupuju slike, unose ih u svoje domove. Samo nešto imaju, čega u prirodi nema: odraz ljudske umjetničke duše. Ali ako im slike i najljepše prikažu prirodu, ipak su mrtve, ukočene i siromašne prema njoj. Pred jednim izlaskom ili zalaskom Sunca u prirodi potamnjuju ove slike.

Tko zna gledati, samo u jednom danu, doživjet će svakog časa drugu sliku, i okrene li se oko sebe, sve novu i noviju – a svaka je ljepša od svih naslikanih. Hraniti se projom i doživljavati takove stvari nije teško. Mučno je samo onda, kad duša može malo doživjeti. Onda ona traži skuplje a niže užitke, i samo onda se čovjeku može dogoditi da nema ni proju za hranu. Jedna je skromna žena rekla da je već zbog toga najbolje biti zemljoradnik, jer plodovi zemlje rastu i zriju i onda dok mi spavamo.

Kad bi se ljudi češće sjetili koliko toga za njih raste i zrije, dok oni spavaju, mogli bi naći uzgubljenog Boga. Zemlja je svih nas zajednička Majka. Kao valovi, svi živi, dižemo se iz njenog krila, kao valovi nestajemo u njoj. I kroz vječnost ostaje ona naša majka, ali postaje i ćerka naša. Uz zemlju čovjek odista nauči drugovati s Bogom. Zemlju obojica zajedno obrađuju. Ali, dok čovjek ide od travke do travke, od čokota do čokota, prisluškujući koraku vremena, dotle Bog pogleda svojim okom, ili poškropi svojom suzom čitave krajeve u ciglom trenutku i izlije svoj blagoslov. Čovjek je zaboravio, ali on u sebi nosi cijelu prirodu i ona je slika njegove duše …

Otvorite oči i uši, nek uđe opet u dušu davno izbačeni strah božji.  Naučite iznova sve vidjeti i čuti, a ne bojati se! Čemu strah ako je pravednost u duši, božji oganj u srcu!? Znate li časove kad priroda, Bog i ljudska duša postaju jedno; kao nekoć davno, pradavno!? Divna je radost čovjekova, kad se više ničega ne boji, jer zna da je Najstrašniji i Najpravedniji njemu prijatelj …

Tko njeguje zemlju i bilje, upoznaje sasvim drugu ljubav. Dolazi zimi i gleda kako drveta spavaju. Ona su više predana prirodi nego ljudi. Ne treba im kuća, pripadaju cijelom svijetu. Pred ničim se ne sakrivaju, cijela velika Zemlja drži ih u naručju. Katkad se negdje odlomi ili smrzne grana u snijegu: Majka će je nadoknaditi!  Gledajte plodove i sjemenje, vidite kako od jedne biljke postaje druga. Sad pripada cjelini, sad se oslobađa. Od jedne biljke biva ih mnogo, „sijaset“. Jedno je sve i sve je jedno. I kad prugasta drveta guše jedno drugo, nema socijalnih problema. Sve pripada svemu. A kakva plodnost. Hoće li se čovjek vinuti ikada do toga, tj. njegov duh? Sjeme je gotovo korjen. Ulazi u svijet korijenja, samo pušta korijenje … Misterij je pred nama, otvaraju se granice života i smrti.

Podilazi nas želja za klečanjem, slutimo Uskrsnuće. Dolazimo do saznanja, koje se ne može izmjeriti ni izračunati, može se jedino vidjeti: Bog ne voli manje čovjeka nego drveće!

Čovjek nije manje važan. Lagale su mnoge učene glave, koje rekoše, da za čovjeka nema uskrsnuća!

(Objavljeno u brošuri broj 314 „Spoznaj sebe!“, str. 79-81 -marta 1940. god )

 

Facebook Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Post comment