(deo teksta koji je objavljen u Veštičjoj Reviji broj 3. – autor: Deniver Vukelić, prof. )

Početci 

Ljudi općenito misle kako su se najžešći progoni vještica odvijali u srednjem („mračnom”) vijeku. No to nije točno. Progone su kao takve Crkva i njezine Inkvizicije postavile na svoje noge krajem kasnoga, razvijenoga srednjeg vijeka, no prava histerija započela je tek početkom ranoga novog vijeka kad su ovlasti prenesene u redovne zakonike svjetovnih suđenja i kad se crkveni dužnosnici njima nisu više trebali baviti. Nakon tiskanja zloćudne knjige „Malleus maleficarum”, koja je prihvaćena kao neslužbeni udžbenik za progone protiv vještica, ludilo se počelo širiti Europom u 15. i 16. stoljeću, da bi svoj vrhunac doseglo u 17. i 18. stoljeću, dakle u ono doba kad se danas misli da je čovjek postao prosvjećeniji i nadišao okvir tzv. brutalnosti srednjeg vijeka.

U ovom tekstu razmotrit ćemo stanje u Hrvatskoj, ponajviše u Zagrebu i okolici. I u Hrvatskoj od najstarijih, plemenskih vremena i prvih zapisanih zakona, kao uostalom i u ostalim društvima, postoje odredbe o kažnjavanju zle magije, one koja šteti ljudima. U samom Zagrebu bilo je slučajeva izopćivanja i osuđivanja vještica još u 14. stoljeću (suđenje Alici i Margareti 1360. zbog čarobnjaštva), no broj spaljenih i mučenih žena naglo skače nakon naoko povijesno bezazlene odluke provincijalne crkvene sinode održane u Trnavi 1. kolovoza 1611., o obaveznom propovijedanju protiv čarobnjaštva. Na njoj je zaključeno sljedeće: „Čaranja, vračanja, gatanja, proricanja i supersticiozna vidanja bolesti i rana tajnim riječima i znacima izvršenim u određeno vrijeme i na određenom mjestu, imaju se opetovano žigosati pred sabranim narodom. A ako se opazi da su neki upleteni u takva čarobnjaštva, na njih neka župnik hitno upozori biskupa.”

U neka normalnija, bolja vremena takva crkvena naklapanja ne bi imala ozbiljnijih posljedica po svjetovni svakodnevni život, no tadašnji bogobojazni Hrvatski sabor požurio se već nekoliko mjeseci poslije, 25. listopada 1611., potvrditi tu odluku i proglasiti je podržanom od strane svjetovnog prava. Postoji i zapis o članku zakona, zapisanoga između 1609. i 1625., (zvanoga i „artikuluš”) br. 10 koji kaže sljedeće: „Osim toga se određuje da vještice, čarobnice i trovateljice, gdje god one u ovom kraljevstvu živjele i bile pronađene, stanovnici tih mjesta mogu i trebaju slobodno hvatati i dovoditi njihovom zemljišnom gospodaru koji ih pod prijetnjom gubitka prava mača, mora po zasluzi kazniti.”

            Ovaj zakonski članak pokazuje da je i dvije godine prije, a i u sljedećim godinama nakon sinode i potvrde odluke sinode u Trnavi, praksa lova na vještice bila već uobičajena. Svaki hrvatski zavičajnik imao je pravo tražiti i hvatati vještice te ih izručiti vlastelinu ili gospodaru kojemu pripada zemlja na kojem su nađene. Pretpostavlja  se da su već sami biskupi Bratulić i Otavčić, prisutni na sinodi, odmah poslije svoga povratka iz Trnave ubrzali i provedbu spomenute odluke Hrvatskoga sabora.

U to vrijeme također je već nekoliko godina značajna prisutnost isusovačkoga reda u Zagrebu, za koje se ispitivanjem njegovih vlastitih anala utvrdilo kako je imao velik utjecaj na opći odnos prema vješticama i magiji u Zagrebu – njegovi pripadnici često su istupali javnim propovijedima protiv vještica, pozivanjem na njihovo traženje i pogubljivanje te navodnim obavljanjem čišćenja od uroka i otrova. Možemo zaključiti da su takvi javni istupi javnih propovjednika samo pojačavali i potpirivali histeriju koja će uskoro buknuti i kulminirati krajem 17. stoljeća …

Facebook Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Post comment