(deo teksta koji je objavljen u Veštičjoj Reviji broj 26 – autorka: Ljubica Petrović )
Kako se Imbolc, između ostalog, smatrao i danom za predviđanje vremena, gde je proricanje bilo uobičajeno za ovu svetkovinu, kao jedna je od drevnih tradicija koja je preživela do danas, predviđalo se da ako osvane tmuran dan – zima se približava kraju, a ako je sunčan dan da će biti još šest nedelja zime. Kako su na ovaj dan, po legendi, mnoge životinje izlazile iz dubokog zimskog sna iz svojih špilja da „isprobaju vreme” , mnogi navode da je upravo to prethodilo običaju pod nazivom „Groundhog Day“, popularno nazvanim „Dan mrmota“, koji je poslužio kao osnova za snimanje čuvenog filma, kojem se na kraju možemo zahvaliti za popularnost ovog običaja širom sveta. Tradicija kaže da će se životinja, ako vidi svoju senku na suncu, povući se u svoju jazbinu, a ako je ne vidi da će se izaći van – što je tumačeno ranim dolaskom proleća.
Groundhog day nije uvek bila glupa tradicija već bazirana na kretanju Sunca i datira hiljadama godina unazad. Mnoge kulture podeliele su kalendar na četvrtine po dva ekvinocija (kada su dan i noć jednake dužine) i dva solsticija (najduži i najkraći dani u godini), koji padaju u sredini svake sezone. Evropljani su dugo obeležavali zimsko središte 2. februara proslavljanjem Imbolca kod vikana i pagana i Dan Sveća, ili „Sretenje” (15. februara kod hrišćana), koji je takođe uključivao predviđanje dolaska proleća, o čemu svedoče stihovi stare engleske pesme: „Dan Sretenja” :
„Ako Dan Sretenja bude topao i svetao, zima će imati još jedan let ali, ako je mrak sa oblacima i kišom, zima je nestala, i neće se ponovo pojaviti”.
Dok su mnogi ljudi slavili Imbolc u čast boginje Brigid, različiti narodi su širom sveta, na osnovu paganske svetkovine razvili vlastite tradicije, kao i načine predviđanja kakvo će biti proleće, koja su često povezane sa životinjama – medvedima, jazavcima, ježevima, zmijama, gusenicom zvanom „vuneni medved“… Tokom vekova, ljudi su počeli da tragaju za znacima vremena u svim vrstama životinja, posebno kod životinja u hibernaciji, tumačili dolazak proleća po tome da li će ta životinja videti svoju senku. Nemci su, na primer, gledali da li je jazavac prestrašen svojom senkom, Kanađani su posmatrali gusenicu koja je imala telo prekriveno dlakama kao medveđe krzno, Srbi i Hrvati po ponašanju medveda …
Proslava tzv.„Dan mrmota“ može pratiti do ranih hrišćana u Evropi, kada su primetili da jež traži svoju senku na Dan Sretenja. Međutim, običaj evoluira u vreme kada su britanski i nemački iseljenici prvi put došli u Ameriku, donevši sa sobom i svoje običaje, uključujući i proslave među kojima je i prognoza dolaska proleća na osnovu senke jazavca. No kako u Pensilvaniji nije bilo jazavaca, mrmot ga je zamenio. Ovaj mali „prognozer vremena“ pripada grupi velikih podzemnih veverica poznatih kao mrmot, koji raste do dužine 25 cm i može da živi u proseku od 6 do 10 godina, ali po legendi, Phil, kako su ga prozvali, je bio besmrtan, zahvaljujući magičnom napitku koji pije. Poreklo ovog običaja datira iz paganskih vremena, kada su farmeri krčili svoju zemlju noseći baklje u procesiji pre setve, a za početak Groundhog day-a, smatrao se dan, 2. februar, 1887. godine, na Goblerovom brdu, kada je po predanju, prvi put napravio predviđanje dolaska proleća, mada se još 1840. godine pominje zapis, pronađen u dnevniku Jamesa L. Morrisa iz Morgantauna, Pennsylvania, kao komentar na prognosu doseljenika iz Nemačke. Običaj je komentarisan i u časopisu 1886 godine gde je napisano „zver nije videla svoju senku“…