Pčela – autorka: Slavica Otović
Zbog svoje neverovatne sposobnosti učenja i pamćenja, kompleksnih proračuna kretanja, sposobnosti planiranja, besprekorne organizacije života u košnici i van nje, diciplinovasti, kao i brige za zajednicu, koja je uređena kao savršena kolonija … Zbog izvanrednih, koristnih, lekovitih i isceliteljskih efekata njenih proizvoda, pčela je oduvek bila visoko cenjena kao simbol neophodnog bića za ishranu ljudi, i među svim narodima imala višestruki značaj i simboliku. Za mnoge je, osim simbola vrednoće i simbol inteligencije, rečitosti i govorništva. Zanimljiva je mitološka priča o nastanku pčele o Belobogu i Crnobogu, u doba kada postojala samo voda. Odlučili su, u cilju prekida dosade i usamljenosti, sačine kopno i formiraju Zemlju, i tom prilikom stvorili svoje pomagače, pa je Crnobog stvorio kozu a Belobog pčelu. Belobog je poslao svoju pčelu da posmatra šta radi Crnobog i njegovu koza, ali ju je Crnobog odmah otkrio i bacio kletvu na nju: „ko god da te je poslao, neka se od sada doveka hrani tvojim izmetom i izlučevinama. Kada se pčela vratila ispričala je Belobogu šta se desilo, i on je nagradio, „dajući joj moć da stvara med”.
Pčelu su nazivali raznim imenima: „nebeska iskra”, „varnica“, „krilati anđeo”, „zlatna ptica”, „zlatni patuljak”, „božanski arhitekta”… jednim imenom – „pčelinji narod”… Neki pretpostavljaju,da naziv za pčelu dobijen po boginji Kevali, u obliku vrhunskog bića („čebela”). Ovo vredno biće nikada ne spava. Zajednicom upravlja pčela kraljica – maticam a svaka jedinka u koloniji ima jedinstven miris, na osnovu čega prepoznaje svoje srodnike, a komuniciraju putem neke vrste plesa. Njihov njuh je toliko precizan da mogu razlikovati stotine različitog bilja, po bojama (oseća toplinu od crvene a hladnoću od plave) i po mirisu.
Čovek je posmatrao pčelu i divio joj se. Sloga i zajednički, vrlo organizovan rad, gde svaka pčela radi ono što je koristno i potrebno za opstanak i napredak zajednice. Kako bi najbolje poslužile svojoj zajednici, smenjuju se u poslovima, pa – radilice procenjuju šta treba raditi, tako da u njihovoj košnici vlada savršen red. Unutar košnice zaduženja su podeljena po starosti, gde mlade postepeno uče, od najednostavnijih, do složenijih poslova. „Prva dva dana svog života su čistači – provode dane čisteći ćelije, počinjući sa onom u kojoj su se rodile. Potom napreduju u dadilje koje hrane larve, da bi se kvalifikovale za proizvodnju voska, raznošenje hrane i pogrebne dužnosti“. Na kraju, postaju stražari na ulazu košnice, štiteći je. Zanimljivo je što počinju sa oprašivanjem, skupljanjem nektara, polena, i svega što je neophodno za zajednicu – dvadesetdrugog dana. Košnicu napuštaju, tražeći novo stanište, kada su odradili sve što treba, ostavljajući mlađem naraštaju taj prostor. Opraštaju se od svog staništa, lagano kružeći iznad košnice, plešu na poseban način, praveći oblik kugle uz tiho zujanje. Njihovi izviđači, uz pomoć svojih senzora,pronalaze novo mesto gde će sagraditi svoj novi dom. Za to vreme vise skupljene u (u roju) vidu balona napunjenog vodom, ili grozda, na nekoj obližnjoj grani. Mahanjem krila stvaraju elektromagnetno polje, i uz korišćenje propolisa, kao lepka, regulišu temperaturu u košnici. Ovim poljem, prenose važne informacije među sobom, posebno kad su vani, oudaljenosti pašnjaka, smeru letenja i slično. Ne vole svađu koju inače, kada je osete, napuštaju košnicu. Svaki pokret ima određeno značenje. Plešu uvek u pravcu Sunca, pravećiosmice, a pokretima repom označuju udaljenost hrane od košnice. Njeno kretanje, u vidu osmice, ljudi su tumačili simbolom beskonačnosti. Kretanje napred nazad, u smeru istok – zapad,vezivali su za Sunce, a kretanje u pravcu zapad – istok, za Mesec.
Saće i med, čak i košnica, smatrane su božanskim staništem tzv. „pčelinjeg naroda” kao i obrednim mestom, u kojem su sva tri mitološka sveta komunicirala. Leteći od cveta do cveta, oprašujuga, a prikupljajući nektar prerađuju u med za svoje potrebe, a višak ostavljaju ljudima.
Priča se, da su se sveštenice Eleusine, zvale „pčele”, a proročica Pitija „Delfinska pčela”. Kao maticu ili „pčelinju majku”, predstavljala je Artemida, čije je obredno ime bilo Majka ili Serbona.Po jednom zapisu, iz trećeg veka, pčela je stvorena od bika, te ako se bik zakopa da mu rogovi ostanu vani, posle izvesnog vremena, iz rogova izleću pčele. Afrodita je takođe pridavala značaj pčelama i bila, u većini slučajeva, okružena njima, pa se na neki način, smatra da je i pčela u znaku bika. Vergilije, latinski pesnik, zapisao je legend Grka o Aristeju i pčeli, po kojoj su Grci tvrdili da objašnjava tajanstveno poreklo pčela: Naime, Apolonov sin Aristej, imao je košnicu i hteo da zavede Orfejevu suprugu, Euridiku. Odbivši ga, umrla je od ugriza zmije, a Orfej je iz osvete uništio Aristejevu košnicu. Nakon toga, Aristej je zaklao po četiri goveda i junice, i iz njihovih creva se pojavio novi roj pčela, te je tako obnovito svoju košnicu. Minojsko „zlo prstenje” nosi lik boginje sa pčelinjom glavom i rogovima, a pogrebne maske antike imaju na obrvama pčelu koja simboliše glasnika duše. Pčela se nalazi i na antičkom novcu Efesa, a statuaboginje Majke bila je ukrašena pčelama i grančicama voća. Po Egipćanima, pčele su rođene iz suza boga Sunca Ra, jer kako su padale na tlo, pretvarale su se u pčele.
Napoleon je takođe koristio pčelu kao jedno od svojih obeležja.
U Enciklopediji slobodnog zidarstva, u upustvu za inicijaciju, koje datira još od Starog Egipta i Rima, masonske lože, u starim spisima, nazivaju „košnicama“ koja je često ukrašena sa sedam pčela, kao savršenim brojem jedne lože. Masonska kecelja sa košnicom označavala je mudrost i marljivost, proizvodnju ili građenje svojim radom i upornošću, uređenog i disciplinovanog društva (graditelja „saća“) koji zajedno rade do samog kraja, što predstavlja ideal duhovne arhitekture.
Postojalo je verovanje da pčela „ima dušu“ i da je sam bog poslao među ljude, kao poseban „narod“, sa skrivenim znanjem i božanskom mudrošću, kako bi ljudi naučili od nje mnogo, „Veliki je čovek onaj koji svojim umnim darovima i sposobnostima natkrije ostale ljude, koji kao što pčela prikuplja med, prikuplja znanja i otkriva nove istine, ali sve to kruniše ljubavlju prema čovečanstvu, da mu pomogne da što pre izađe iz beda koje ga pritiskaju: straha, gladi, neznanja, bolesti. Nisu veliki oni koji ponižavaju čoveka već oni koji obogaćuju njegovo duhovno nasledstvo i time pomažu njegovoj sreći a ljudska civilizacija će se približiti savršenoj civilizaciji pčele“. (Nikola Tesla ). Takođe, i da bi im njeni proizvodi služili kao sredstvo za hranu i iscelivanje. Čak je i ubod pčele smatran lekovitim, a neki su ga koristili radi sticanja tajnih znanja, koje bi se primilo ubodom, kroz neku vrstu ekstaze. Povedeni time, Kupidona su oslikavali kako ga ubadaju pčele (hrišćanski gnostici su, po rečima Ž.M. Slavinskog, „praktikovali inicijaciju pčelinjeg naroda“, izvor: Vaseljenska TV).
Početkom ljudske civilizacije, pčela je savijala svoj dom u udubljenima stabala starog drveća, ili u nekom šupljem panju. U početku, ljudi su pravili neku vrstu vrata sa otvorom, kako bi pčele mogle da uđu, a i da se zaštite od loših vremenskih uslova. U početku je tzv. košnica prenošena sa sve panjem, zatim je pravljena od kamena, pa pletena od pruća i omazivana blatom (glinene košnice, nađene na Kritu koje datiraju na 3400 g. st.e. ukazuju na to da su bile oble i cevastog oblika), do današnjih košnica koje su izgrađene kao male drvene kućice.
Analizom sastojaka polena, iz doba mezolita, otkriveni su sastojci breze, tako da se pretpostavlja da su prve košnice pravljene od ovog drveta, dok je kasnije, za osnovu sližilo hrastovo i bukovo drvo. Velizar Ivić, pčelar i inženjer, u svojoj knjizi o misteriji pčele u Lepenskom Viru piše: „klesane okruglaste kamene statue predstavljaju totemski prikaz matice ili „pčelinje majke” u ciklusu larve, čiji je motiv plodnost, jer matica dnevno može da položi preko 2000 jaja! Neke od njih, uporedne su predstavama rasenskih urni jajolikog oblika, sa obaveznim znakom “nule” koja je kao i pčela simbol za besmrtnost“.
Prema naučnim istraživanjima, životni vek pčele „leti ne prelazi 50 – 60 dana, ali zimi žive i duže od 5 meseci. Leti umire dnevno oko 1000 pčela radilica, ali više od toga rađa se svaka 24 sata. Mlada matica dnevno položi i više od 2000 jaja“. U toku oprašivanja „.za vreme jednog leta pčela poseti oko 100 cvetova. Izvan košnice pčela dnevno radi 6 – 7 sati “…
Po crtežima pećinskog čoveka, utvrđeno je, da je pčela igrala važnu ulogu za život ljudi i u tom periodu, a jedan od najstarijih, otkrivenih crteža, datira od pre više od 7.000 godina, pronađen jena kamenom zidu pećine u istočnoj Španiji, gde se jasno vidi kako čovek iz pećine uzima med od pčela. Nalaženjem pčela u ćilibaru, došlo se do važnih saznanja o istorijskoj prošlosti pčele. U Ukrajini je pronađena rezbarena kost na kojoj je pčela na glavi bika (tripoljske kulture). „Najstariji fosil pronađen je u baltičkom ćilibaru i star je oko 40 miliona godina. U stenama kraj Nju Džersija u Americi otkriven je fosil pčele star 80 miliona godina, a nedavno je objavljena vest da je pronađen fosil pčele čija se starost ceni na oko 135 miliona godina“.
Stari Sloveni su gajili pčele i nosili ih sa sobom kada god su bili prinuđeni da napuste stara ognjišta i odsele se. Služio im je kao hrana, lek (med iz prirode koji se pronađe, ponekad star stotinama godina, posebno je bio lekovit), za čuvanje hrane, poput mesa koje su premazivali medom ba ga zaštiti od bakterija, i drugih bolesti (tifus ili kolera u medu žive od pet sati do pet dana), a posebno kao piće – čuvena „medovina“, poznata i po nazivu „medos“. Iz izveštaja Priskusa Retora „u pismu vizantijskog cara Teodosija II (408-450) hunskom vladaocu Atili, gde ga obaveštava, da su vojnici umesto hrane dobijali kašu (kengros) a umesto vina medos“. Nakon konačnog naseljavanja na Balkan, med i vosak su korišteni za domaće, ali i ratne potrebe, kao i za trgovinu. Za glavne proizvođače medovine bili su Sloveni, naseljeni oko reka Dunava i Tise. Medovinu su koristili i drugi narodi, Tračani, Persijanci, Asirci, ali je slovenski medos bio čuven. Stari Grci su piće sa medom nazivali ambrozija koje su, po mitologiji ispijali bogovi na Olimpu. Hipokrat je izuzetno cenio pčele, a med koristio za zaceljivanje rana. Po nekom verovanjum sama medicina je dobila ime po medu.
Staro ime za košnicu kod Srba je „ulanik”, a pčela smatrana svetom životinjom, božjim darom, i za koju se ne govori da je uginula, već da je umrla. Smatrali su, da je greh ubiti pčelu, pogotovo što predstavlja i umrlog pretka. Takođe je, među Srbima, smatrana božanskim vidom Ognja, ili kao njegova zamena, te su nastale čuvene zagonetke poput: Zvona zvone, grna grne, zlatne ptice u grad lete?– Pčele; (u odnosu na naziv poređenje sa svetlošću Sunca). Jedna čaša voska, svemu svetu dosta?- Sunce, (vosak iz saća simbolisao je zamenu za Oganj). Šta od Neba ka Zemlji raste? – Saće („med proizvode u saću, pravilnim šestostranim komorama koje predstavljaju optimalno rešenje, ne samo gradnje već i skladištenja“). Saće je po obliku slično šestouglu koji nastaje prelamanjem sunčeve svetlosti. Praistorijski oblik pčele pronađen je i u Starčevu.
Zanimljivo je otkriće drvenog kovčega, pronađenog na Lepenskom Viru, u grobnoj jami, koja je bila duguljastog oblika sa šestostranim stranicama. Pčela nije zaobiđena ni u sadržaju Biblije pa imamo deo gde je Sv. Sava govorio da đavo „može u sve da se pretvori, osim u pčelu ili ovcu, životinju zvezdane naravi, koja na pašu ide koliko i pčela. Takođe i rečenica „đavo sve jede osim meda a ne podnosi ni miris voska“. Vosak je u davna vremena korišten za osvetljavanje a takođe, kao i danas, koristi se za mnoge obrede i rituale, jer podiže molitvu na viši nivo, koristi se i prilikom krštenja, šaranje uskršnjih jaja, kao slavska sveća, ili prilikom pogrebnih običaja. Osim za prevljenje sveća, vosak se upotreblavao za izradu talismana ili moćnih amajlija u vidu grumena. Srbi su ga nekada koristili kao sredstvo za dezinfekciju rana. „Vosak je organsko jedinjenje koje se ne rastvara u vodi, ali nijedan hemičar nije uspeo da ga napravi, kao uostalom ni mleč, med, propolis, polen ili pčelinji otrov koji se danas koristi kao lek protiv raka“. Obzirom, da su med i mleko, bili vitalan deo ljudske ishrane, za onog koji je imao u posedu puno košnica, govorili su da je bogat čovek, te je tako nastao izraz „teku mu med i mleko”, ili „upala mu kašika u med”... Maticu, ili pčelinju majku, nazivali su još i „mat-buba” ili „matka”, smatrajući je svetom majkom. Priziv „mat” se koristi za rojenje pčela, ali je takođe, pripev u koledarskim pesmama o zimskom suncovratu, kada boginja majka Koleda preporađa Sunce božije“. Među Slovenima, Boginja Mokoš je bila poznata pod imenom Boginja Majka, velika zaštitnica braka, porodice, dece i žena, posebno porodilja, kao i svih kućnih poslova, koju su simbolizovale, između ostalog, i pčele.
Po narodnom verovanju Srba, na Sretenje pčele počinju biološke aktivnosti za opstanak, što znači da matice polažu više jaja da bi se mlade pčele izlegle i pripremile za prolećnu pašu, i većina pčelara (Pančevo), ovaj dan proslavlja u kao dan pčelara. U drugim krajevima, slava se prilagođava svecu određenog područja, tako će se 21. jula ove godine, proslaviti „pčelinja slava“, na danu Sv.Prokopija, obzirom da pčelari ovog kraja veruju, da nije bilo njegovog blagoslova, ne bi bilo ni pčela. Međutim, za svetski dan pčela, proglašen je 20. maj, dakle u periodu znaka Bika.
Po narodnom verovanju – sletanje pčele na ruku, za mnoge ukazuje na priliv novca, a ako uđe u dom, ukazuje na dolazak gostiju.
Pčela i njena košnica, predstavljaju vrline svih živih bića, od najprostijeg bića do čoveka, „anđela na nebu do najnižeg reptila u prašini. Ona nas uči da pošto smo došli na ovaj svet kao racionalna i inteligentna bića, uvek treba da budemo vredni; nikada da ne sedimo besposleni dok je drugima potrebna pomoć, jer je u ljudskoj moći da pomaže“.
Na žalost, trčeći za boljitkom i lagodnijim životom, okružili smo se razmim štetnim stvarima i uređajima, koji naprosto razaraju biljni i životinski svet. Posebno je pogubna upotreba pesticida, koji dovode do izumiranje pčelinjih zajednica u sve većem broju. Ono što bi svako, iole razuman trebao da zna – ne zavise pčele od nas nego obrnuto. Učiniti mali napor ka njihovom opstanku, vratiće nam se stostruko.
Veštičja Revija broj 30, str.24 – 27 (http://vesticjarevija.com/?page_id=141)